Dolaskom proljeća i toplijeg vremena, životinje koje su hladne mjesece provele u hibernaciji tj. zimskom snu, polako se bude i nastavljaju svoj životni ciklus. Jedne od ovih divnih životinja su kornjače, a u ovom članku potrudiću se pokriti osnove informacija o njima i osvrnuti se na: njihovu rasprostranjenost i staništa, građu i anatomske prilagodbe različitim životnim uvjetima, te njihovu ugroženost.

Rasprostranjenost i stanište:

Kornjače su jedna od najstarijih skupina gmizavaca, a na Zemlji postoje više od 200 miliona godina. Mogu se pronaći u širokom rasponu staništa, od okeana do rijeka, jezera, pa čak i pustinja.

Postoji sedam vrsta morskih kornjača, a nalaze se u svim svjetskim okeanima osim u polarnim područjima. Ove kornjače većinu svog života provode u vodi, izlazeći na obalu samo kako bi položile jaja. One mogu migrirati na velike udaljenosti, a neke vrste putuju hiljade kilometara svake godine kako bi došle do mjesta razmnožavanja.

Slatkovodne kornjače mogu se naći u rijekama, jezerima i drugim slatkovodnim mjestima. Ove su se kornjače prilagodile životu u vodi i izvrsne su plivačice. Hrane se raznim vodenim biljkama i životinjama i mogu se naći kako se sunčaju na kamenju ili balvanima. Neke vrste, poput „Chrysemys picta“, takođe mogu preživjeti u hladnijim klimatskim uslovima i mogu se pronaći u sjevernim dijelovima svijeta.

Močvare su važna staništa za mnoge vrste ovih divnih životinja, jer pružaju obilje hrane i skloništa, kao i mogućnosti za uživanje na suncu. Takođe su važna mjesta za razmnožavanje, a mnoge vrste polažu jaja u meko tlo blizu ruba vode.

Vjerovali ili ne, kornjače se takođe mogu pronaći u nekim od najsuših staništa na svijetu. Pustinjske kornjače, poput „Gopherus agassizii“, prilagodile su se životu u sušnoj klimi tako što se ukopavaju u zemlju tokom najtoplijih dijelova dana i izlaze noću kako bi se hranile. Ove kornjače mogu dugo preživjeti bez vode i imaju specijalizirane bubrege koji im omogućuju izvlačenje što je više moguće vode iz hrane.

Tjelesna građa:

Kako bi se prilagodile raznolikim uslovima života i staništima, razvile su lepezu različitih tjelesnih adaptacija kao na što su:

Oklop – kornjače imaju jedinstven i karakterističan oklop, što je vitalna prilagodba za njihov opstanak. Oklop pruža zaštitu od grabežljivaca, a pomaže i u regulaciji tjelesne temperature. Oklop se sastoji od dva dijela – karapaksa koji prekriva kornjačina leđa i plastrona koji prekriva njezin trbuh. On je srastao s njihovim skeletom, te je ispunjen nervnim završecima.

Mrežasta stopala – Vodene kornjače imaju mrežasta stopala koja im pomažu u učinkovitom plivanju. Mreža između nožnih prstiju omogućuje im da s lakoćom veslaju kroz vodu, što ih čini dobrim plivačima. Vodene kornjače koje život provode u moru dovele su ovu adaptaciju na još veći nivo, te im prednji udovi nalikuju veslima koje gurajući vodu pomjeraju kornjaču naprijed, a zadnji pomažu u manevrisanju.

Dugi vrat – Neke vrste imaju dugačak vrat koji im omogućuje da ispruže glavu i vrat izvan oklopa kako bi došle do hrane ili disale dok su uronjene u vodu. Važno je napomenuti da nisu sve vrste u mogućnosti uvući svoju glavu i vrat u oklop (npr. morske kornjače i velike kornjače sa Galapagosa), te da im zbog toga oni ostaju izloženi.

Oštre kandže i čeljusti– neke vrste kornjača imaju oštre kandže koje im pomažu u kopanju jazbina u zemlji, razmicanju mulja i blata ili trganju hrane. Takodje, zbog nedostatka zuba, gutaju hranu bez žvakanja uz pomoć snažnog jezika i čvrstih čeljusti.

Boja – poput raznih drugih organizama i kornjače su u mogućnosti da se stope s okolinom zbog specifične obojenosti oklopa koja odgovara području u kome se nalaze. Prema tome, boja morskih kornjača će se razlikovati od boje koju posjeduju one koje obitavaju u močvarama ili na tlu.

Hibernacija – imaju sposobnost padanja u zimski san tokom hladnih mjeseci, što im pomaže u očuvanju energije i preživljavanju u hladnijim klimatskim uslovima. Neke se kornjače, poput „Testudo hermanni“, zakopavaju u zemlju kako bi spavale zimski san, dok druge spavaju zimski san u mulju na dnu ribnjaka ili jezera.

Ugroženost i gubitak staništa:

Kornjače su, kao i mnoge druge vrste, suočene s ozbiljnom prijetnjom ugroženosti zbog gubitka svojih staništa. Uz ljudske aktivnosti kao što su krčenje šuma, urbanizacija i industrijalizacija, prirodna staništa nestaju alarmantnom brzinom. Smanjenje močvarnih područja, šuma i drugih ekosistema u kojima žive i hrane se značajan je problem koji utiče na opstanak kornjača širom svijeta. Budući da kornjače ovise o različitim staništima, uključujući slatkovodni i morski okoliš, gubitak ovih ekosustava mnoge vrste kornjača dovodi u opasnost. Osim toga, onečišćenje vodenih puteva, izlijevanje nafte i klimatske promjene također uzrokuju ozbiljne štete. Ti ekološki čimbenici mogu smanjiti broj kornjača ili im otežati preživljavanje, što rezultira padom njihove populacije. Gubitak močvara utiče na mnoge vrste kornjača, npr. Evropska barska kornjača – „Emys orbicularis“, navedena je kao kritično ugrožena. Slično tome, morske kornjače također su u opasnosti zbog gubitka morskih staništa, gdje provode većinu svog života.

Ljudske aktivnosti takođe su dovele do uvođenja invazivnih vrsta, kao što je Crvenouha kornjača – „Trachemys scripta elegans“, koja se može natjecati s domaćim vrstama za hranu i resurse. Crvenouha kornjača je inače popularan kućni ljubimac, te se roditelji često odlučuju da je poklone svojoj djeci kao kućnog ljubimca. Međutim, bebe kornjače koje se uobičajeno kupe za relativno jeftinu cijenu, ukoliko držane u prihvatljivim uslovima, će narasti i dostići veličinu ljudskog dlana. Kada kornjača dosadi djetetu i postane prevelika briga za roditelja, nesavjesni pojedinci će se odluciti da ih „oslobode“ i puste u prirodu. U tom trenutku postoje dvije sudbine koje mogu zadesiti jedinku, a to su da bude pojedena ili umre pokušavajuci da se prilagodi novoj okolini ili da se prilagodi i nastavi svoj život takmičeći se sa domaćim (autohtonim) vrstama.

 U nekim slučajevima, invazivne vrste mogu čak loviti domaće populacije kornjača, dodatno smanjujući njihov broj. Gubitak staništa je ozbiljan problem koji treba rješavati. Napori za očuvanje poput obnove staništa, zaštite autohtonih i kontrole invazivnih vrsta mogu doprinijeti njihovom očuvanju. Kontinuirani pad populacije kornjača može imati ozbiljne implikacije na ekosustav u cjelini i važno je da poduzmemo korake kako bismo zaštitili ova stvorenja.

Zoran Stojnić